Branko Ćopić - Biografija

BRANKO ĆOPIĆ
(Hašani, 01.01.1915 — Beograd, 26.03.1984)

Rođen je 1915. godine u Podgrmeču, u selu Hašani, nadomak Bosanske Krupe.

Osnovnu školu završava u rodnom selu, nakon čega upusuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga "Magareće godine" nastala je po sjećanju na vrijeme provedeno u internatu u Bihaću, takozvanom konviktu.

Četiri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepših dijelova svog života. Nakon niže gimanzije upisuje Učiteljsku školu u Banjaluci, gdje je kod Vlade Miloševića polagao prijemni ispit iz jezika i muzičke kulture.

Učiteljsku školu u Banjaluci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je iz škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banjaluku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu, gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora.

Po završetku učiteljske škole Branko Ćopić odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u "Politici", posebno kada je urednik bio Žika Milićević.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru u bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je doživio raspad vojske i države, ali se već na samom početku povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnih partizanskih jedinica pod Titovom vođstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

Drugi svjetski rat podstiče ga da napiše romane "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj bronzana strađo" i "Osma ofanziva", zatim pripovjetke "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "Ljubav i smrt", "Doživljaji Nikoletine Bursaća", "Gorki med", "Sveti magarac", "Ljudi s repom" i zbike pjesama "Ognjeno rađanje domovine" i "Ratnikovo proljeće".

Napisao je i romane za djecu "Orlovi rano lete", "Slavno vojevanje" i "Bitka u zlatnoj dolini" (poznati su kao "Pionirska trilogija") i "Magareće godine", zbirke prica "Priče partizanke", "Vratolomne priče", "Priče ispod zmajevih krila" i "Dozivljaje mačka Toše", zbirke pjesama "Čarobna šuma", "Armija odbrana tvoja", "Partizanske tužne bajke", "Večernje priče", "Djeda Trišin mlin" i "Nestašni dječaci".

Ćopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji "Doživljaji Vuka Bubala" i komadu za djecu "Udarnici" i scenrijima za ratne filomove "Živjeće ovaj narod" i "Major Bauk".

Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemacki, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.

Cijeli radni i životni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije.

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je "Jeretička priča" zbog koje je kasnije trpio velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu "Sudanije Branku Ćopiću" iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.


"Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža — ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

NIN-ovu nagradu dobio je 1958. godine za roman 'Ne tuguj, bronzana stražo'. Redovni član SANU postao je 1968. godine.